Otvaranjem korisničkog računa na društvenim mrežama, relativno brzo možete doći do velikog broja kontakata ili popularno zvanih virtualnih prijatelja. Ponekad se tako začeta prijateljstva, uspješno nadograde u realnom svijetu i obogate naše živote. Često ovi kontakti ostaju na razini povremenog druženja na mrežama, a ponekad ljude dovedu do depresije, usamljenosti ili anksioznosti.
Ne samo u odrasloj dobi, već i u dječjoj, mreže nam daju mogućnost da upoznamo ljude koje možda nikada uživo ne bismo sreli i otvaraju nam putove do mnogih fantastičnih odnosa i prijateljstava, različitih kultura i svjetonazora. Komunicirajući s najrazličitijim ljudima sa svih krajeva svijeta, saznajemo o stvarima, mjestima, običajima i kulturama koje možda nikada nećemo moći posjetiti.
Osim širenja vidika, upravo mladi na mrežama često uče komunikaciju s ljudima koji su drugačiji ili drugačije misle. Viđaju pozitivne i negativne strane društva i sami donose svoje odluke i stavove o onome što su iskustveno prošli. U raznim više ili manje zatvorenim grupama na Facebooku često se razvija i vrlo jaka povezanost pogotovo među mladima s istim interesom ili svjetonazorom koja seže sve do prave međusobne potpore u učenju, rješavanju problema ili zajedničkom proživljavanju nekih događaja ili životnih faza.
Društvene mreže postale su i najbrži način komunikacije, te platforme koje im omogućavaju da se angažiraju i aktiviraju na realizaciji vrlo kvalitetnih projekata. I što je možda ključno, na mrežama je uvijek netko aktivan. Čak i usred noći, #trecasmjena ili netko na drugom kraju svijeta uvijek je spreman na razgovor.
Ne zaboravimo da se virtualna druženja ne događaju samo na mrežama, mladi danas intenzivno koriste razne instant servise za slanje poruka ili grupni razgovor kao što su Viber ili WhatsApp. Bježe s Facebooka na Instagram i Snapchat jer te servise i mreže roditelji i rodbina još nisu do kraja otkrili. Mladi traže svoje kanale, svoje razgovore i privatnost na njima.
Druga strana medalje svakako postoji i pokazuje ozbiljne probleme korištenjem mreža koji sežu od klasične ovisnosti, pa sve do usamljenosti. Strana istraživanja pokazuju da se takva stanja susreće ne samo u teenagerskoj dobi, već i kod starije populacije posebice kod onih starijih od 20 godina. Kao najozloglašenije mreže kad je usamljenost u pitanju navode Instagram i Snapchat, a kao najpozitivniji spominje se YouTube.
Postavlja se pitanje: Čine li nas društvene mreže usamljenima bez unatoč velikoj količini kontakata koje na njima ostvarujemo i utječu li posebno na duševno zdravlje mladih?
Trebamo se zapitati prvenstveno kakvi smo mi sami bez obzira na mreže i sve te ljude na njima? Jesmo li možda bili usamljeni ili anksiozni u svom svijetu i okruženju i prije dolaska na mreže? Pojačavaju li mreže osjećaje i stanja? Kada gledamo sva ta silna virtualna prijateljstva i razgovore na mrežama, koliko su to zapravo smisleni i duboki, iskreni kontakti? Kakva su nam očekivanja od takvih kontakata? Imamo li moguće iluziju kvalitetnog odnosa ili se radi o uzajamnom ubijanju dosade i hranjenju naših hormona životima drugih ljudi. Neki će sigurno pronaći iskrene i kvalitetne odnose.
Nimalo manje problematične od depresije ili usamljenosti nisu situacije u kojima djeca i odrasli imaju poteškoće s količinom vremena koje troše na društvene mreže. Odraslima se još može pokušati razumno objasniti da sve što ide u krajnost nije obično dobro, no djeci koja nemaju iskustvo ili moć rasuđivanja na temelju kojeg bi razlučila što je dobro, a što prelazi granicu, može biti opasno dopustiti beskrajno dugo korištenje mreža u danu.
Neovisno o dobi korisnika, poznat je pojam FOMO (Fear of Missing Out) kod osoba koje neprestance gledaju na vremenske crte društvenih mreža u strahu da će propustiti nešto. U literature je dobro opisano što se događa u ljudskom mozgu kada desecima ili stotinama puta na dan osoba uzme mobitel u ruke i prelazi s jedne na drugu društvenu mrežu u nadi da će vidjeti nešto vrlo zanimljivo, zabavno ili korisno. Stručnjaci kažu da to ljudi rade radi hormona endorfina i dopamina.
S druge strane, pojavljuje se još jedan strah – MOMO (Mystery of Missing Out) kada imamo osjećaj da se ljudi koji najednom ili neko vrijeme nestanu s društvenih mreža zapravo ludo provode ili barem bolje od nas.
U mojem radu na društvenim mrežama, pogotovo na našim prostorima, manje sam se susretala s problemom usamljenosti ljudi uzrokovanom društvenim mrežama. Kao veći problem javlja se fizička ili psihička ovisnost, anksioznost ili depresija koja moguće izvorno vuče korijen iz samog života osobe. Ovisnosti od propuštanja ili problem stalnog uspoređivanja sa životima drugih ljudi kroz objave na mrežama nije nimalo banalna.
Svjesno ili ne, ponekad ljudi doslovno grade svoju uljepšanu životnu sliku kroz mreže prikazujući se uvijek u najboljem izdanju, na fantastičnim provodima i putovanjima, najboljim i najljepšim pratnjama i u najluksuznijim izdanjima. Malo naivnijim ili nestabilnijim osobama odnosno ljudima koje život ne mazi ovo može biti baš jako poriv da još negativnije ili depresivnije gledaju na svoj život misleći da drugi žive savršeno jer se tako prikazuju na mrežama.
Rekla bih da prelazak iz jedna životne faze u drugu često prati i naše odrastanje, fizičke i psihičke promjene. Učimo nove stvari, postajemo manje dječje neiskvareni i naivni, imamo i bolna iskustva s ljudima, nismo više bezbrižni kao u učeničkim ili studentskim danima. Život postaje sve ozbiljniji, problem sve stvarniji, a istinskih prijatelja je sve manje. Nismo mi spremni više trošiti svoje vrijeme i toleranciju na svakoga. Smanjuje nam se krug kako poznanika, tako i prijatelja u stvarnom životu. I tijekom daljnjeg života ti prijatelji se mogu mijenjati, no često njihov ukupan broj u jednom trenutku ne raste do broja prijatelja koje smo smatrali da imamu npr. u srednjoj školi.
Jesu li ljudi u svojim 20-ima usamljeni jer je to prirodna posljedica odrastanja i svijeta u kojem žive ili sui m tu veliku usamljenost priuštile tehnologije i društvene mreže? Rekla bih da ima svega u nekoj mjeri, no isto tako smatram da bez društvenih mreža ne bi nestala usamljenost i depresija. I bez tehnologije depresija postaje jedna od najraširenijih bolesti današnjice. Hoćemo li ju hraniti mrežama ili će nam možda mreže pomoći da ju pobijedimo, opet ostaje na svakome od nas. Možda vas baš neki dobar video na Facebooku ili komentari ispod njega povedu prema putu ozdravljenja. U svakom slučaju, imajte mjeru i fokus na sadašnjosti.
